Furija

Nema mnogo igrača, koji su na oproštaju od fudbala, dobili aplauze i ovacije od svih navijača, svojih i protivničkih.

Izvor: Milan Tomiæ

Sreda, 22.12.2021.

09:00

Furija
EPA/MARCO GIGLIO

Takvu pažnju i priznanje on, Pavel Nedved, najbolji fudbaler sveta 2003. godine, jeste – i to sasvim zasluženo.

Odan, vredan, radan, požrtvovan, uporan, beskompromisan, energičan – to su samo neki od epiteta koji opisuju "Češku furiju", kako su ga zvali navijači.

Za prijatelje on je ostao "Meda" – što na češkom, baš kao i kod nas, znači "mali medved" i morfološki ima sličnosti sa njegovim prezimenom. Razlika je samo u jednom slovu.

Van kruga najbližih postao je poznat 1990, kada je potpisao za Škodu iz Plzena, današnju Viktoriju, za koju nikada nije zaigrao, a nakon epizode u Dukli iz Praga, četiri godine je nosio dres slavnijeg gradskog rivala, Sparte.

Dobre partije su ga preporučile reprezentaciji Češke, sa kojom je 1996. igrao finale EURO, a široka javnost za njega je saznala iste godine, kada je potpisao za rimski Lacio.

Nebesko-plavi dres nosio je pet sezona, da bi sve do 2009. ostao veran Juventusu, za koji ga praktično svi vezuju i u kojem je stekao ime jednog od najboljih igrača svoje generacije.

Sada obavlja funkciju potpredsednika torinskog giganta, ali čitav put, dug tri decenije, bio je dug – i izgleda ovako.
EPA PHOTO ANSA/MARCO ROSI/PAL.
Pavel je rođen u gradu na zapadu Češke, u Hebu, u regionu Karlove vari, jednom od nanerazvijenih u ovoj zemlji, uprkos blizini Nemačke.

Na samom početku nastupao je za manje, lokalne timove, a kako svedoči njegova majka, bio je isti kao i kada je postao svetski poznat. Naravno, samo manja verzija. Duga plava kosa ga je i tada krasila, dok je jurcao po terenu tamo-amo.

Izdvajao se od svojih vršnjaka, ali je imao i jedan problem, kao i svi oni – zakon u tadašnjoj Čehoslovačkoj zabranjivao je fudbalerima odlazak pre navršene 32. godine.

Za Nedveda je 1989. bila i te kako važna. Otisnuo se u Prag, da odsluži vojsku, ali još važnije za njegov profesionalni put – pao je Berlinski zid, a samim tim i sva pravila i zakoni koje su sprovodile komunističke vlasti.

"Bili smo na ulicama, pokazali im da treba da odu. Sa političkim promenama u zemlji, došlo je i do promene nekih arhaičnih pravila. Ukinut je zakon koji je zabranjivao igračima mlađim od 32 godine da se pridruže stranim klubovima. Bio je to pravi trenutak za mene, savršen za karijeru", pričao je Nedved.

Nakon završetka vojnog roka, u debitantskoj sezoni za Duklu je postigao tri gola na 19 utakmica, što je bilo dovoljno da se preporuči najvećem klubu u zemlji, Sparti.

Tu je postavio temelje svoje karijere, međutim, zbog njegovog temperamenta i mladosti-ludosti, nije sve išlo baš sve tako glatko.
EPA PHOTO/EPA FILES/ANJA NIEDRINGHAUS
Igrajući u početku za Spartu, uspeo je da zaradi tri crvena kartona u šest uvodnih utakmica češke lige.

Ipak, brzo se smirio i pokazao ono što je najavljivao i što se očekivalo od njega, kao jednog od najperspektivnijih igrača u zemlji.

Tokom tih nekoliko sezona u Pragu, stekao je zvanje kompletnog veznog igrača, brzog, neumornog, spretnog, nekog ko zna da koristi obe noge podjednako dobro.

Iako rođen kao levonog, od malena je, još kao dete, vežbao i desnu, te praktično od tada nije pravio "razliku" među njima.

Za četiri godine je sa Spartom osvojio isto toliko titula, jedan nacionalni Kup, a, takođe, obezbedio je poziv selektora Dušana Uhrina u reprezentaciju.

Sve do tada Nedved nije bio "mejnstrim", a upravo je na Evropskom prvenstvu 1996. to postao.

Najzaslužniji bio je za trijumfe nad Italijom, pa i Francuskom, međutim, u finalnom meču protiv Nemačke nije se moglo, a "panceri" su slavili zlatnim golom Olivera Birofa.
EPA PHOTO EPA/TOUSAINT KLUITERS
Golom, postignutim protiv "azura" na kontinentalnoj smotri, podebljao je svoje ime u tefteru predsednika Lacija Serđa Kranjotija.

Nije bilo lako ubedeti Nedveda, a uporan je bio i tadašnji trener Rimljana, Zdenjek Zeman, Pavelov zemljak, koji je danima telefonom pokušao da ga pridobije.

"Mislio sam da treba da idem malim koracima, na primer prvo u Holandiju (PSV)", pričao je Nedved kasnije. Ipak, u prestonicu Italije sleteo je u vrelo leto 1996. godine.

Lacio je u to vreme bio tim, pravljen za najviše domete, a u prilog ovome svedoče transferi Huana Sebastijana Verona, Ernana Krespa, tu su bili i Alesandro Nesta, Roberto Mančini, Siniša Mihajlović...

Kao što je i pretpostavio, Nedvedovo privikavanje i aklimatizacija na Italiju nije bila baš glatka.

"Tada sam smatrao da je italijansko prvenstvo preteško za mene. Supruga mi je bila trudna sa prvim detetom, jezička barijera bila je problem. Češka nije u to vreme bila članica EU, što je značilo da na desetine dokumenata mora da se sredi kako bismo živeli ovde. Pomislio sam ’Gde smo to došli?’"

Stvari na terenu ubrzo su počele da se popravljaju, a u svojoj prvoj sezoni za nebesko-plave dao je sedam golova na 32 utakmice. Sasvim solidno, ali i ništa spektakularno.
EPA
Naredna, 1997/98. bila je znatno plodonosnija i za Nedveda i za Lacio, koji je osvojio Kup Italije i stigao do finala UEFA kupa. Čeh je sezonu završio sa 13 golova na 37 utakmica.

Pod Svenom Goranom Eriksonom "lacijali" su stigli do osvajanja drugog po kvalitetu evropskog takmičenja, a u finalu protiv Majorke, pobedonosni gol postigao je upravo Nedved.

Rimljani, nošeni Pavelom, u sezonu 1999/00. ušli su sa dosta elana i žudnje za onim što im nedostaje, Skudetom. Do njega su i došli, drugi put u istoriji – i poslednji, za sada.

Ubrzo su počeli finansijski problemi ovog kluba, sve više igrača počelo je da odlazi, a navijači, kada su čuli da se isto planira i sa Nedvedom, protestovali svom snagom.

Iako je on lično želeo da ostane, ljudi iz njegovo okruženja, pre svih agent Mino Rajola, ubeđivali su ga da je prerastao Lacio.

Tajming za stepenik više stigao je baš 2001, kada je Juventus prodao Zidana Real Madridu, a zamena je morala da se nađe.

Pregovori su bili napeti, svađe Rajole sa predsednikom Mođijem česte, ali transfer vredan 30.000.000 evra napravljen, kao i novi dom za Nedveda.
EPA PHOTO ANSA/SANDRO FALZONE
Poput Mišela Platinija i malopre spomenutog Zidana, Nedved se mučio na početku u dresu Juventusa.

Taktički aspekt italijanskog fudbala očigledno nije mogao da bude problem, igrao je u Seriji A pet godina već, ali bi poteškoće mogle da se pronađu u jačoj ekipi Juventusa pod Marčelom Lipijem, nego što je to bio Lacio.

Italijanska štampa ga je često kritikovala, ističući u prvi plan cenu njegovog dolaska, a neretki su bili naslovi poput: "Samo kosa, ništa veština".

Postigao je samo jedan gol u prvoj sezoni u Torinu, čime je sigurno možemo okarakterisati kao najgoru u karijeri.

Izdržao je sve, leto 2002. proveo radno, nije napustio Juve, kako se spekulisalo, želeo je jednostavno da vrati klubu adekvatno, s obzirom koliki novac je dat za njega.

Život je podredio apsolutno treninzima i teretani, a naporan rad isplatio se na kraju te 2002/03. kampanje.

U paru sa Maurom Kamoranezijem pravio je "šou" po krilima, a postizao je i neke krucijalne golove, poput onog Deportivu za ključni bod u grupi Lige šampiona ili onaj nezaboravni u četvrtfinalu protiv Barselone. Strelac je bio i u polufinalu u duelu sa madridskim Realom, koji je relativno lako savladan, međutim, takmičarska crta Nedveda došla je do izražaja tada. Čak i pri dovoljnom rezultatu za prolaz, igrao je bez kompromisa – i zaradio žuti karton, koja je značila suspenziju za meč sa Milanom u finalu u Mančesteru.

Faul nad Stivom Mekmanamanom kažnjen je javnom opomomenom, svi na stadionu su zanemeli, znajući šta to znači. Zanemeo je i Pavel, ali je nastavio da igra do poslednje zvižduka kao da se ništa nije desilo.

Njegovo odsustvo u finalu možda je bilo i presudno. Juve nije ličio na sebe, doduše, ni Milan, koji je stigao do šestog "ušatog" trofeja u istoriji.

Ipak, sezona je popravljena novim Skudetom, a Nedved je nagrađen i "Zlatnom loptom", ispred Tijerija Andrija i Paola Maldinija. Postao je prvi Čeh sa ovom nagradom, nakon Jozefa Masopusta i 1962. godine.

On je, takođe, postao šesti igrač Juventusa sa ovom nagradom, posle Platinija, Rosija, Bađa, Zidana i Sivorija.

"O ovome nisam ni sanjao. Srećan sam što sam osvojio ovakvo priznanje", rekao je Nedved.

Sve je tada izgledalo savršeno, dobre su bile i naredne dve sezone, sa dva Skudeta, a onda i najmračnija stranica Juventusove, ali i italijanske fudbalske istorije – Kalčopoli.
EPA-EFE/ROBERTO BREGANI
Torinski velikan je 2006. izbačen iz Serije A zbog nameštanja, a egzodus igrača je usledio. Među prvima su otišli Zlatan Ibrahimović i Fabio Kanavaro.

Nedved je ostao. Odbio je sve ponude koje su stizale, a zbog porodice i njegove "Stare dame" nije želeo da napusti brod koji tone i to mu navijači nikada neće zaboraviti.

Nije samo on pokazao odanost i vernost. Pogađate, to su učinili i Alesandro del Pjero i Đanluiđi Bufon, a svi zajedno su pomogli da se Juve vratio u elitni rang.

Nedved je već te 2006. bio skoro zreo za penziju, ali smatrao je da nije pravi trenutak i odložio ju je do februara 2009. godine.

Tako se vraćamo na početak teksta kada on izlazi sa terena na meču sa Lacijom. Navijači oba kluba mu priređuju stojeće ovacije i sa čežnjom se prisećaju slavnih trenutaka, u nebesko-plavom, ali i crno-belom dresu.

Tada je počelo i novo poglavlje u životu Nedveda. Godinu dana kasnije je postao član uprave Juventusa, a 2015. i potpredsednik najtrofejnijeg kluba u Italiji.

Nedvedu nisu predviđali blistavu budućnost, ali čista volja i odlučnost doveli su ga do toga da u jednom momentu bude najbolji fudbaler sveta.

On nikada nije bio igrač u stilu Zidana, Platinija ili Maradone, sa sjajnim igračkim veštinama, ali je bio vredan, poseban, samo svoj, a sve to ga je učinilo velikim.

Autor: Milan Tomić

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: