Nova vest
Tenis

Utorak, 25.05.2021.

09:00

Francuski revolucionar

Gospodin Filip Šatrije bio je jedan od najvećih vizionara kojih je teniski svet ikada imao.

Izvor: Milan Tomić

Autor: Milan Tomić

Francuski revolucionar
Foto: Profimedia

Bio je svestran čovek, čiji su ideje promenile beli sport i od njega napravile kakvim ga danas poznajemo.

Prvo je kao predsednik Teniske federacije Francuske, a potom i Međunarodne, uneo mešavinu pragmatičnog komercijalizma i idealističkih, tradicionalnih vredosti u sport, kojim se nekada i sam bavio.

Snažno je podsticao promene i reforme koje će ostati na snazi godinama nakon njegove penzije – i smrti.

Jedan je od najzaslužnijih što se tenis vratio na Olimpijske igre, ali i što je Otvoreno prvenstvo Francuske ponovo oživelo.

Takođe, zahvaljujući njegovoj revoluciji u Francuskoj, broj tenisera u toj zemlji je sa 224.000 skočio na 1.350.000, a broj klubova sa 100.000 na pola miliona.

Odužili su mu se tako što su, godinu dana nakon njegove smrti, najveći stadion u Bulonjskoj šumi nazvali po njemu.

Šatrije je rođen 2. februara 1926. godine u Parizu, a kao vrlo mlad je pokazivao sklonost ka tenisu.

Ovim sportom počeo je ozbiljnije da se bavi 1941, kada, zbog Drugog svetskog rata, nije moglo da se računa na bog zna kakve uslove.

Juniorski šampion Francuske je postao 1945. godine, a karijera, koja je trajala još osam godina (zvanično 15), nije bila naročito uspešna.

Ostvario je šest pobeda i 17 poraza, a najveći uspeh na Grend slemu bilo mu je treće kolo Rolan Garosa, odnosno Vimbldona.

Uporedo sa igračkom karijerom, gradio je i novinarsku, a 1953. je pokrenuo časopis "Tennis de France", u kojem je kritikovao aktuelno stanje u kojem se nalazi beli sport.

Već tada je počeo da se bavi politikom, a svoje ideje i nacrte, kako bi sve moglo da izgleda, često je iznosio.

Njegov aktivizam i prisustvo u najvažnijim tadašnjim asocijacijama i odborima, dovela je do stvaranja "Open ere" 1968. godine.

Polako se prelazilo sa amaterskog na profesionalni nivo, a sam Šatrije je apsolutno podržao ideju Džeka Kramera.

Ovaj gospodin, najbolji igrač sveta, u godinama posle Drugog svetskog rata, nije bio naročito popularan u krugovima tzv. amaterskog establišmenta.

Amerikanac, iako igrač svetske klase, u takvim (amaterskim) uslovima praktično je jedva sastavljao kraj sa krajem.

Zbog toga je u saradnji sa Bobijem Rigsom pokrenuo profesionalnu turneju, praćenu sponzorima i novcem. Ona je dve decenije nosila njegovo ime.

Šatrijeov put bio je malo komplikovaniji. Francuz nije bio toliko dobar igrač, a opet, bio je premlad da bude izabran za predsednika Saveza.

Zato je smislio plan. Svom prijatelju, Marselu Bernardu, prvom posleratnom pobedniku Rolan Garosa, predočio je ideju da upravo on "zauzme" mesto predsednika Francuske teniske federacije i da je "čuva".

Za to vreme, Šatrije će ići po svetu i sa svim predsednicima Saveza, organizatorima, sponzorima voditi razgovore koji bi išli u pravcu profesionalizacije tenisa.

Razne frakcije su se i dalje borile, ali beli sport išao je u pravcu onoga kakvim ga danas znamo – Šatrije je pobedio.

Šatrije je 1972. godine postao predsednik francuskog Saveza, da bi šest godina kasnije preuzeo istu funkciju i u Međunarodnoj asocijaciji.

Glavni ciljevi bili su mu oživljavanje Rolan Garosa, kao Grend slem turnira, te vraćanje tenisu status olimpijskog sporta.

Njegov prvi potez bio je odlazak kod predsednika Francuske Žorža Pompidua, od kojeg je tražio 10 miliona funti za renoviranje kompleksa i starog stadiona.

U roku od nekoliko godina, dobio je dozvolu da preuzme i par susednih terena za ragbi, na kojima je izgradio još stadiona, poput Suzan Lenglen.

Iako je profesionalizacija bila neminovna, Šatrije se trudio da pronađe ravnotežu, koja će takve namere uskladiti sa idealima amaterske igre koji su mu uvek bili pri srcu.

Filip je bio druželjubiv i šarmantan čovek, sa izrazitim smislom za humor. Bio je i sjajan govornik, kako na engleskom, tako i na francuskoj jeziku. To mu je verovatno pomoglo da izgura neke svoje ideje.

Često je isticao da mu je mnogo lakši posao bio vođenje ITF-a, nego FFT-a.

"Samo kad sam doveo ove slonove u red", neretko je umeo da se našali Šatrije, misleći na ljude iz regionalnih francuskih saveza, koji su bili spori i nevoljni za napredak i razvoj.

Kao što je rečeno, Šatrije je bio najzaslužniji za vraćanje tenisa na Olimpijske igre. Dogodilo se to u Seulu 1988, nakon 64 godine pauze.

Beli sport je bio deo OI od 1896. pa sve do 1924, kada je nestao sa repertoara. Od 1968. do 1984. bio je tzv. pokazni sport na Igrama, ne i zvanični.

Šatrije se nije bavio samo ogromnim temama i pitanjima, već i manjim, koje "ne priliče" čoveku na takvim funkcijama.

Bio je istinski zaljubljenik u ovaj sport, a zanimljiva je i priča o naturalizovanju Janika Noe, kojeg mu je predstavio Artur Eš 1971. godine.

Šatrije je prepoznao talenat, dao mu stipendiju u Francuskoj, a ovaj mu je to "vratio" 12 godina kasnije, kada je postao prvi domaći šampion Rolan Garosa još od 1946. i malopre spomenutog Bernara.

Takvih trenutaka za ponos bilo je mnogo kod Šatrijea. Jedan od njih je i osvajanje Dejvis kupa 1991. godine, prvog za Francusku još od 1932. i "četvorice musketara", predvođenih Reneom Lakostom.

Te godine se povukao sa mesta predsednika ITF-a, naredne je ušao u tenisku Kuću slavnih, a 1993. je otišao sa čela Teniskog saveza Francuske.

Prvi znaci Alchajmerove bolesti su se pojavili upravo tada, da bi Šatrije preminuo u junu 2000. Godinu dana kasnije, glavni stadion na Rolan Garosu je poneo njegovo ime.

Autor: Milan Tomić

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

2 Komentari

Podeli:

U fokusu

Vidi sve