Šta sve može SPC u Crnoj Gori, a ne mogu katolici i islamska zajednica?

Temeljni ugovor sa Katoličkom crkvom je potpisan 2011. godine, a sa Islamskom zajednicom 2012. godine.

Po nacrtu Temeljnog ugovora u članu 6 piše da je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve kao najviša crkvena vlast isključivo nadležan za izbor, hirotoniju i postavljanje arhijereja u eparhijama u Crnoj Gori, kao i za osnivanje, menjanje i ukidanje eparhija u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC. U ugovoru sa Islamskom zajednicom postoji odredba da nakon izbora reisa, a pre imenovanja, Islamska zajednica treba da obavesti državu, što nije slučaj sa nacrtom ugovora sa SPC i u ugovoru sa Katoličkom crkvom.

Član 7 nacrta ugovora sa SPC predviđa da se bogosluženje, verski obredi i ostale verske delatnosti obavljaju u hramovima, drugim zgradama, na grobljima i prostorima u crkvenoj svojini, kao i na javnim mestima, otvorenim prostorima i “mestima vezanim za značajne istorijske događaje ili ličnosti”. U ugovoru sa Katoličkom crkvom nema odredbe koja predviđa bogosluženja na mestima vezanim za značajne događaje i ličnosti, analiziraju "Vijesti".

U nacrtu Temeljnog ugovora sa SPC piše i da državni organi ne mogu preduzimati bezbednosne mere bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih organa, osim u slučajevima kada to nalažu razlozi hitnosti zaštite života i zdravlja ljudi, ali nije predviđeno da to mogu uraditi kada je u pitanju spasavanje dobara posebne umetničke ili istorijske vrednosti, što je predviđeno i u ugovoru sa Katoličkom crkvom i u ugovoru sa Islamskom zajednicom.

Član 13 nacrta ugovora sa SPC sadrži da nadležne vlasti u Crnoj Gori neće razmatrati zahteve za izgradnju verskih objekata koji nemaju pismeno odobrenje nadležnog eparhijskog Arhijereja, u skladu sa zakonom i autonomnim propisima Crkve. U ugovorima sa Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom je precizirano da se to odnosi na “katoličke crkvene objekte”, odnosno “islamske verske objekte”. U istom članu nacrta ugovora sa SPC piše i da država finansijski pomaže Crkvu, naročito obnovu i očuvanje pravoslavnih verskih objekata koji imaju kulturno-istorijsku vrijednost. U ugovoru sa KC nema ove odredbe, dok u ugovoru sa IZ stoji da će država davati podršku “projektima koji će imati za cilj promovisanje istorijskih kulturnih i duhovnih vrednosti Crne Gore.

Član 14 nacrta ugovora sa SPC predviđa da SPC ima pristup sredstvima javnog informisanja, a dodatno se precizira da je dužnost sredstava informisanja da “verodostojno, objektivno i bez diskriminacije obaveštavaju javnost o stavovima i delatnostima Crkve.” Tog dela odredbe nema u ugovoru sa KC, gde piše da Katolička crkva ima takođe pristup i javnim sredstvima informisanja (novine, radio, televizija, internet), a u ugovoru sa IZ stoji samo da ima pristup “javnom servisu”.

U ugovoru sa Katoličkom crkvom nema odredbe koja predviđa da će se finansiranje prosvetnih i kulturnih ustanova u Crnoj Gori, čiji je osnivač Crkva, kao i status njihovog osoblja i korisnika, bliže urediti posebnim sporazumom u skladu sa zakonom.

Članom 16 nacrta Temeljnog ugovora sa SPC država jemči pravo roditeljima i staraocima da svojoj deci obezbede versko obrazovanje u skladu sa sopstvenim uverenjima, dok se u ugovorima sa KC i IZ navodi da se pravo na versko podučavanje priznaje. U ugovoru sa KC i sa IZ stoji “u skladu sa principom verske slobode” a u nacrtu ugovora sa SPC toga nema, dok u ugovoru sa KC i IZ ne piše “da obezbede” kao što piše u nacrtu ugovora sa SPC.

Drugi član stava 16 nacrta ugovora sa SPC decidno navodi da će pravoslavna verska nastava u javnim školama biti regulisana posebnim ugovorom između strana ugovornica, dok u ugovoru sa KC piše da “imajući u vidu viševersku strukturu države, kao i tekući proces zakonskih reformi, mogućnost izučavanja katoličke vere u javnim školama moći će biti regulisana jednim budućim ugovorom između strana”.