Hrvati nam "kradu" Đokovića?

Kako komentarišu hrvatski mediji, u novom srpskom Zakonu o kulturnom nasleđu, koji je Skupština Srbije usvojila krajem decembra, stoji da u staru bibliotekarsku građu Srbije ulaze "izdanja dubrovačke književnosti, koja pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi zaključno sa 1867. godine".

To bi značilo da srpskom književnom nasleđu pripadaju i Marin Držić, najveće ime hrvatske renesansne književnosti, kao i Ivan Gundulić, najznačajniji hrvatski barokni pisac.

Akademik Ranko Matasović i profesor na Odseku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta navodi da bi istom logikom Hrvatska trebalo da donese "Zakon o sportskom nasleđu" kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski teniser.

"Povodom srpskog Zakona o kulturnom nasleđu, kojim se tvrdi da su dubrovački pisci objavljeni do 1867. i srpski, mogu samo reći ovo: krajnje je vreme da Hrvatska donese Zakon o sportskom nasleđu kojim bi se dokazalo da je Novak Đoković i hrvatski teniser. Jer: Novak je staro hrvatsko ime (usporedi hrvatskoglagoljski 'Misal kneza Novaka'), Đokovićevi deda i baba su iz Vinkovaca, a za pripadnost sportiste nekom narodu nije važno samo kako se on oseća, nego i ko mu je trener. Đokoviću je trener Hrvat Ivanišević, ergo.... Na kraju, hrvatski Zakon o sportskom nasleđu odnosio bi se samo na sportiste rođene u bivšoj državi do 1991. godine pre nego što su Hrvatska i Srbija postale nezavisne. Đoković je rođen 1987. godine", napisao je Matasović.

"I da, sledeći istu logiku kao i srpski zakonodavci ('U doba pre nastanka savremenih nacionalnih država nema smisla govoriti o nacionalnoj pripadnosti pisaca, svi mogu biti svačiji') moglo bi da se tvrdi da je Dante i hrvatski pisac. U njegovo doba čitavo područje na kom je on živeo (tzv. 'Italija') bilo je pod istom crkvenom jurisdikcijom (papinom) kao i današnja Hrvatska, a delovi obe zemlje bili su pod istom svetovnom jurisdikcijom (mletačkoga dužda, jedno vreme i Karla Roberta Anžuvinca); Dante je pisao na jednom romanskom idiomu (toskanskom; u njegovo doba nije postojao standardni italijanski jezik), a mnogi su se srodni romanski idiomi govorili i u Hrvatskoj (raguzejski, veljotski, jadertinski, staromletački), ergo... Dante je i hrvatski pisac", dodao je on na Fejsbuku. Kako je naveo, dok država za to nije spremna, trebalo bi da se "drže zdravog razuma".

"Sve dok nismo spremni takvu logiku dosledno da sprovodimo u svim slučajevima, bolje da se držimo zdravog razuma: Dante je italijanski, ne i hrvatski pisac; dubrovački pisci su hrvatski, ne i srpski. A Đoković je samo srpski tenisač", zaključio je on.